Posrnule žene u pripovijetkama turske spisateljice Füruzan

Сажетак

U ovome radu nastojat će se aplicirati neki od rodnih koncepata na tekstove turske književnice Füruzan, kao i utvrditi da li su pojedinci pomireni ili sukobljeni sa predodređenim društvenim ulogama, te na koji način su se one odrazile na ženske i muške likove predstavljene u ovim pripovijetkama. Nastankom patrijarhata zadati su i kriteriji društveno prihvatljivog ponašanja, kao i načini kako se postupa s osobama koje se ne uklapaju u takvo što. Ovakav koncept izgledao bi sasvim logično da i te norme nisu rodno podijeljene. Naime, patrijarhalno društvo određuje jedna pravila za žene, a druga za muškarce, pa je stoga žena koja je ostala bez muža, izopćena i automatski obilježena kao nemoralna, dok je muškarac u ovakvom slučaju žrtva koja zaslužuje saosjećanje. Žena (je) mora(la) težiti moralnoj čistoći, udovoljavati svome muškarcu po svaku cijenu, mora(la) (je) ispuniti očekivanja društvene zajednice, udati se i biti majka, u suprotnom, ona je „nepotpuna“ i prezrena. „Iznajmljivanje“ tijela, kako feministička kritika definira pružanje seksualnih usluga u zamjenu za novac, također je tema i u brojnim Füruzaninim pripovijetkama poput „Ribe lastavice“ (Kırlangıç Balıkları), „Moji filmovi“ (Benim Sinemalarım), „U jednom vinogradu u Tokatu“ (Tokat Bir Bağ İçinde), „Opsada“ (Kuşatma) i „Ah, taj lijepi Istanbul“ (Ah Güzel İstanbul) gdje susrećemo plejadu moralno posrnulih ženskih likova, što se u ovom radu i nastojalo prikazati.